Sarajlija Ferid Rondić, koji se kuharstvom bavi duge 53 godine, izučavanje ovog poziva je započeo još u 15-toj godini života, upisivanjem u prvi razred Ugostiteljsko turističke škole (UTŠC) u Sarajevu.
Tadašnje školovanje za zanimanje kvalifikovanog kuhara, ispričao je za Bportal.ba, proteklo je u teorijskoj pripremi kod profesora pripremanja jela Muhameda Duranovića i praktičnoj izvedbi pripremanja jela koje je obavljao u hotelu Evropa, tada najvećem i najprezentativnijem hotelu u Sarajevu.
Školu za kvalifikovanog kuhara završio je redovnim obrazovanjem u 1966. godini, a nakon obaveznog radnog iskustva u struci, nastavio je sa sljedećom fazom školovanja u kuharskom pozivu do zvanja visokokvalifikovanog kuhara. Uz redovan rad i dalji razvoj svoje osnovne struke, završava Višu ekonomsko-komercijalnu školu u Sarajevu i stiče stručni naziv ekonomista za organizaciju i proizvodnju hrane u ugostiteljstvu . Po završetku školovanja je angažovan kao stručni nastavnik za pripremanje jela u Ugostiteljsko turističkom školskom centru u Sarajevu. Obavljajući svoje redovne pedagoške obaveze u Školskom centru, nastavlja sa studijima ekonomije i nekoliko godina kasnije diplomira na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, gdje dobija zvanje diplomiranog ekonomiste, poslovnog smjera.
Svoje prve potvrde o visoko postignutim stručnim kvalitetima dobija veoma rano, kada osvaja svoja prva priznanja i medalje na susretima ugostitelja BiH i Jugoslavije, ali i kao pedagog čiji učenici osvajaju medalje i priznanja na susretima ugostiteljskih škola.
Nakon dugogodišnjeg rada u Ugostiteljsko-turističkom školskom centru u Sarajevu na radnom mjestu stručnog nastavnika kuharstva i po završetku rata iz familijarnih razloga odlazi u inostranstvo (Belgiju) gdje sa svojom porodicom uspješno nastavlja rad u ugostiteljskoj struci. Svoje uspješno dvadesetpetogodišnje internacionalno iskustvo u kuharskoj struci, bazirano na teorijskim i praktičnim temeljima stečenim u Sarajevu, koristi za napredovanje u struci radeći u hotelima i restoranima Evrope (u Švicarskoj prezentant bosanske kuhinje 1968. godine), Njemačkoj (redovan rad), Belgiji (redovan rad) i Francuskoj (gostovao kod kolega/prijatelja), gdje ostaje do kraja svog radnog vijeka. Nakon završetka uspješnog radnog vijeka zasluženo dobija status penzionera, tako da danas sa porodicom živi u Bremenu (Njemačka).
Bportal.ba: S obzirom na dug kontinuitet Vašeg rada šta je isto, a šta se promijenilo u iskrani naroda u proteklim godinama?
RONDIĆ: Došlo je do prevelike ponude namirnica koje se nekad proizvode „na silu“, ubrzanom proizvodnjom i uz upotrebu „pomagala“, što je neprirodan način proizvodnje. Sve je manje čiste vode, čistog zraka, čiste (zdrave) hrane, ličnog kontakt-rada sa namirnicama i sve se prepušta mašinskoj obradi u proizvodnji. Živimo u vremenu kada se na tržištu nudi sve i svašta, ali tržište obično „nagradi“ ili „kazni“ ponuđače, pokaže da je ponuda koja opstane bila „interesantna“, a da je ponuda koja nije dobila prolaz na tržištu bila pogrešna.
Na osnovu saznanja o očuvanju zdravlja, razvija se svijest o potrebi zdrave ishrane i eksperimentalno se dolazi do novih tehnoloških obrada namirnica u pripremi jela. Sve više se koriste domaće/ekološke namirnice (?), ali su stare navike u ishrani prilično ukorijenjene i još dugo će se jesti jela koja moraju pretrpjeti kvalitativnu, a naročito kvantitativnu korekciju.
Bportal.ba: Kakav je, prema Vašem mišljenju, odnos ljudi iz struke i domaćica u samom pripremanju jela?
RONDIĆ: Kada je pripremanje jela u javnom prostoru u pitanju, mnogi „majstori“ olako daju izjave da je ono što oni pripremaju jedino ispravno i da oni rade po najboljem receptu. Svaki dan čitamo o „najboljem“ restoranu, najboljem kuharu, najboljem vinu… Kako koji hvalospjev čujete ili pročitate prosto da ne vjerujete kako smo uspješna nacija. Uredu, treba se napraviti reklama, ali tu reklamu treba i opravdati radom, kvalitetom, ljubaznošću…. Mjesto za najboljeg je samo jedno. Obični narod zna dobro gdje se jedu dobri ćevapi, dobra pita, dobra čorba… i tamo se ide, jer narodna se „pika“ a ne samopjev pojedinaca.
U privatnom životu bosanske domaćice su dobre kuharice, čak jako dobre, uredne i vrijedne, naročito starije koje pripremaju hranu sa puno ljubavi, uživanja, zadovoljstva, i nikada ne kažu da su baš one najbolje! Često se desi da iznenadni gosti, u bosanskom domaćinstvu budu počašćeni svježe pečenom pitom. Za tu čast potrebna je „dobra volja“ domaćice (koja uvijek postoji), malo slobodnog vremena i nešto namirnica (kojih se u bosanskim kućama uvijek nađe)! Takve domaćice imaju običaj reći: „…u bosanskoj kući niko ne smije ostati gladan, a ni žedan“. Aferim bosanskim domaćicama!
Bportal.ba: Dugo godina kuhate i radili ste u uglednim mjestima u Evropi. Imate ogromno znanje i iskustvo. Kakvu poruku imate za stanovnike evropskih zemalja i našu dijasporu, kada je u pitanju konkretno bosanska kuhinja?
RONDIĆ: Za dijasporu, ali i za evropske narode ima dosta dobrih poruka iz Bosne i Hercegovine. Mnogi Evropljani žele doći u Bosnu i sa prijateljima uživati u bosanskoj tradicionalnoj kuhinji, u ljepoti bosanske prirode, praviti pazar u bosanskim čaršijama… Bosansku kulturu ishrane trebaju i dalje predstavljati oni koji u Bosni to rade najbolje i po kojima je bosanska hrana i dobila svoju vrijednost i svoj imidž.Bosanski ćevapi moraju se pripremati (i jesti) u ćevabdžinicama, bosanske pite u buregdžinicama, bosanska aščijska jela u aščinicama i nacionalnim restoranima, bosanske poslastice u poslastičarnicama… !
Bosanska delikatesna jela stvarana su stoljećima i u Bosni odavno imaju veliku popularnost i vrijednost, možda zbog domaćih/ekoloških namirnica, možda zbog dobrog ukusa i mirisa, a možda i zbog međusobne, čaršijske konkurencije (utrke u kvalitetu), ali za popularnost bosanskih delikatesa u svijetu, najzaslužnija je bosanska dijaspora, zasigurno zbog kontinuiranog kuhanja s ljubavlju i očuvanja „bosanskog obraza“. Aferim dijaspori.
Nažalost, ponekad se putem sredstava informisanja šalju, recimo da je nenamjerno, poruke koje su negativna reklama za našu kulturu ishrane. Radi se o „vašarskom spektakulu“ koji oduševljava neke potrošače, ali ne i svjetske ljubitelje i poznavaoce dobrog jela. Da bi se „potrefio“ ukus nekog jela (begove čorbe, bosanskih ćevapa, bosanske pite, bosanske kahve…) i da bi se došlo do standarda tog jela, bosanski majstori „potrošili“ su mnogo vremena. Sada kad imamo naše standardne/norme, ne smijemo dozvoliti pojedinim individualcima, novokomponovanim „majstorima“ da „krčme“ ono čime smo se stoljećima dičili. Neko mora „poturiti kamen pod točkove“, jer kad kola pođu nizbrdo, dobijaju sve veće ubrzanje“
(S.H./Bportal.ba)
