Jean od razloga zbog kojih sam preživjela, u to sam uvjerena, je kako bih mogla da pričam o svom iskustvu u nadi da se neće dogoditi drugim ženama!”
Ovako svoju potresnu ispovijest počinje Kerol Brajan (54), iz Kalifornije. Njeno zanimanje je usko vezano sa medicinom, i smatrala je sebe odlično obaviještenom. A onda je riješila da isproba filere za lice
– U kasnim tridesetim godinama počela sam sa botoksom, i to samo za borice između obrva. Svidjelo mi se što nije invazivno, a daje rezultate. Onda mi je 2009. godine (imala sam 47 godina) ljekar preporučio nove filere koji će mi dati volumen na čelu i jagodicama. Znala sam da su fileri bezbijedni, ali u to doba nisam imala pojma da se pojedini fileri koriste samo na pojedinim dijelovima tijela. U mom slučaju, ljekar je pomiješao dva filera, od kojih je jedan bio silikon, u istoj injekciji i napravio veliku grešku.
Imala sam tipične nuspojave filera – modrice i nadutost, pa se nisam uzbuđivala. Međutim, tri mjeseca nakon tretmana, zgrozila sam se kada sam vidjela kako izgledam. Ne mogu da biram riječi jer je prosto bilo grozno. Rečeno mi je da treba da odem na korekciju, ali od toga sam izgledala još gore.
Nisam željela da se pogledam u ogledalu. Češljala sam se, umivala, prala zube bez da se ijednom pogledam. I napolju i u kući nosila sam kapu, šal i tamne naočare.
Prekinula sam kontakt sa porodicom i prijateljima. Jednostavno sam nestala iz njihovog života, prestala da se javljam na telefon i odgovaram na mejlove. Bila sam u rastrojstvu i dane provodila u molitvi. Vjerovala sam da samo moram da budem strpljiva a da će Bog nekako naći način da mi pomogne. Povremeno sam planirala i samoubistvo, ali nisam mogla da odredim najbolji način za to.
Onda je 2013. godine moja tada 21-godišnja ćerka ušla u moju sobu i rekla mi “Mama, ovo ponašanje nije u redu. Neće biti bolje. Katastrofalno je i ne možeš sama ništa da uradiš.” Zbog nje sam riješila da se ne predajem. Fotografisala me je i slike je poslala svim bolnicama u našem okruženju, preklinjući za pomoć. Samo jedna je odgovorila.
Kada me je ljekar iz te bolnice primio, zaplakao je kada me je vidio. Riješio je da mi pomogne, iako ni sam nije znao kako. Nakon dugih konsultacijama sa kolegama, rekao mi je da su operacije koje planiraju riskantne, ali sam pristala znajući da nemam izbora. Druga opcija bila mi je da se ubijem ili da kažem porodici da me zatvore u neku prostoriju i povremeno me obilaze.
Moj slučaj bio je tako neuobičajen da ga nije bilo ni u medicinskim knjigama. Za početak su mi radili čelo. Fileri iz 2009. godine su se stvrdnuli i cijepali mi tkivo. Zbog toga sam i danas slijepa na jedno oko. Sljedeća operacija zahtjevala je da mi sasvim odstrane čelo, sve do koske.
– Ništa drugo ne možemo da uradimo. Poslije ćemo naći tkivo sa tvog tijela kojim ćemo ga zamijeniti – rekao mi je ljekar. Operacija je trajala 17 sati, a za zamijenu su iskoristili tkivo sa mojih leđa. Bila je veoma uspješna. Poslije par mjeseci uslijedila je još jedna operacija na čelu kako bi ga ljekari sasvim sredili. U 2014. imala sam još dvije operacije, pa još jednu u julu 2015. godine.
Ljekari su mi predložili još jednu operaciju, ali sam riješila da stanem. Ne tražim savršenstvo, i znam da nikada neću izgledati kao ranije. Dovoljno mi je to što mogu da hodam među ljudima a da se oni ne zgroze.
Kao nekada lijepa žena, kada sam bila primorana da se sa svijetom suočim onakva, znam kakav je to osjećaj i znam da želim da pomognem onima koji se bore sa sličnim stvarima. Sada sam jaka i srećna, i želim da pošaljem svim ženama poruku da ih neko voli, cijeni i smatra lijepima. I da zato dobro paze šta rade sa svojim tijelom.
