FB status glavnog imama Medžlisa IZ Karlovac, poznatog pjesnika i publiciste, Admira Muhića.Danas sam kod Zavidovića u lijepom selu Dolina, odmah pokraj pruge posjetio svoju tazbinu. Ono što mi se posebno dopalo je oblatna/oblanda.
Odavno ljepšu nisam vidio niti sam odavno ukusniju kušao. Napravile su je vrijedne ruke daidžinice Raze. Tako slasna i ukusna oblatna se može naći na trpezi samo kod rijetkih domaćica. Izuzetno lijep kolač, jednostavnog izgleda, vrlo brzo se priprema, ali ne umije to svako napraviti. Raza je rodom iz Alića djevojačkog prezimena Karajbić. Udata je za Mirzeta Hasičevića (Przića).
Imaju prekrasnu djevojčicu Amilu. Prelijepa Amila je prvo polugodište 3. razreda završila s odličnim uspjehom. Ima sve predispozicije da bude dizajnerica. Ona svoju učiteljicu doslovce kopira u odijevanju. S njima živi i nana Medina koja odlično pravi slasne pite, a specijalitet su joj sočne i kajmačne sirnice.
Naprosto bosanskohercegovačke žene, majke, nane… bez dana škole kuhanja vrlo su vješte u spremanju hrane. Takvo umijeće pripremanja jela rijetko se gdje može pronaći u restoranima kao i delicije, koje se spremaju u kućama. To je po mom mišljenju i fenomen bosanskohercegovačke žene. Znaju se omjeri svih dodataka koji se dodaju u određeno jelo, a da se pritom ne mjere na vagi niti se gleda u recepte.
Možda bi bilo dobro razmisliti o pokretanju inicijative da se pri UNESCO-u zaštite bosanskohercegovačke delicije kao autentična gastronomska i kulturna (materijalna i nematerijalna) baština, koje opet ove naše žene bez tečaja, bez potrebne škole, svojim vrijednim rukama stoljećima pripremaju, kuhaju, pletu, vezu, heklaju… One svojim rukama stvaraju kulturu, pletu kulturu ishrane, štrikaju kulturu života, šiju kulturu odnosa… Da se razumijemo, to znaju i profesorice, liječnice, trgovkinje… To je u osnovi rođeno s njima u Bosni i Hercegovini. S tim umijećem se bosanskohercegovačke žene rađaju. One znaju svojim rukama napraviti sve ono šta oči vide, a ruke dotaknu. Nigdje nema ovakvih domaćica. Možda ima sličnih, ali bosanskohercegovačka žena to najbolje radi. Ono što naprave njene vrijedne ruke, zasigurno je najukusnije, najbolje, najljepše… Ručni radovi kojima su ukrašene naše kuće odišu posebnom ljepotom. U njima se kriju prave unikatne vrijednosti koje nemaju cijene. Potrebno je zaštititi i dati veći značaj ovim vrijednostima.
Primjer Raze s početka ove priče je jedan od mnogih primjera iz naših sela, poznatih i nepoznatih mahala, čaršija i gradova. Žene koje vrijedno rade, grade i stvaraju svojim rukama, zapravo su umjetnice koje zaslužuju najveće priznanje. Uvjeren sam da svako bosanskohercegovačko selo ima svoju “umjetnicu Razu” u određenom polju djelovanja u kući i kućnim poslovima.
Raza i Mirzet već godinu dana ne rade u zavidovićkoj “Krivaji”. Međutim, to nije utjecalo na njihov život. Na licima im blista osmijeh i svakodnveno zahvaljuju dragom Bogu na onome što imaju. Izuzetno su marljivi, gostoprimljivi i spremni svakome uputiti lijepu riječ.
Nadam se da će Razino sjajno znanje i umijeće u skorijoj budućnosti ljudi prepoznati pa da to postane izvor njihove egzistencije. To bi sigurno pomoglo da mala Amila ostvari svoj san i ako Bog da postane dizajnerica.
Bilo bi dobro da se pokrene proizvodnja kolača i da svi oni, koji imaju veća okupljanja u zavidovićkim slavljima usmjere svoje narudžbe kod Raze.
Živa bila Razo! Puno uspjeha svim ženama, majkama vrijednim domaćicama koje stvaraju “čuda” vještim rukama.
Ljubim ruke našim majkama, ženama i nanama!
Admir Muhić
