Čak 104 zemlje još uvijek imaju u svom zakonodavstvu barem jedan zakon koji ženama zabranjuje da se bave određenim poslovima.
Čak i na Zapadu pojedine zemlje dandanas imaju barem jedan zakon koji sprečava žene da se pod istim uvjetima natječu za iste poslove s muškarcima sasvim ravnopravno. A u tom slučaju, kakvo je ženama mjesto za život tek ostatak svijeta?
Najnovije obimno istraživanje Svjetske banke o stanju s pravima žena u 189 država svijeta pokazalo je da čak 104 zemlje još uvijek imaju u svom zakonodavstvu barem jedan zakon koji im zabranjuje da se bave određenim poslovima.
I dok je savršeno jasno kakvo je stanje po tom pitanju u jednoj Saudijskoj Arabiji i ostalim zaljevskim monarhijama ili u slomljenim zemljama trećeg svijeta, nevjerojatno je da se među takvima nalaze čak i Švicarska i Češka. A stvar nije nimalo bezazlena. Jednako pravo na rad direktan je preduvjet za traženje jednake plaće za isti obavljeni rad, što posljedično znači i šansu za emancipaciju u društvu, jednak utjecaj, u konačnici jednaku političku moć i moć u ekonomiji.
Neki od šokantnih primjera stanja s pravima žena na rad odnose se na zemlje u kojima, iako je jasno da nisu na razini ljudskih prava i osobnih sloboda poput primjerice skandinavskih zemalja, ali se čovjek ipak ne bi nadao određenim propisima. U Vijetnamu žene ne smiju voziti traktore snažnije od 49 konjskih snaga. U Kazahstanu ne smiju raditi u klaonici niti u kožarskoj industriji, što muškarci, naravno, smiju. Riječ je o “moralno neprimjerenim” poslovima za žene, kaže kazahstanskog zakonodavstvo.
U najgorim slučajevima, primjerice poput Saudijske Arabije, žena ne smije registrirati tvrtku, a u svakoj desetoj zemlji svijeta žene su u takvom položaju da im se supruzi imaju pravo pozvati na zakone zemlje u kojoj žive kako bi im, ako im se prohtije, zabranili da rade. Mnoštvo zakona u tim zemljama odnosi se na “zaštitu” “slabijeg spola”, a ako nije posrijedi to, onda je u pravilu riječ o krajnje konzervativnim društvima, bilo po vjerskoj ili tradicijskoj osnovi, po čemu na kraju žene ispadaju one koje ispaštaju.
U mnogo slučajeva ovakve zabrane posljednjih se godina pokazuju kao više ili manje štetne po ekonomiju. Zabrana rada noću za žene, primjerice, potječe još iz doba industrijske revolucije u Velikoj Britaniji, da bi se kroz 20. stoljeće zabrana ukidala po Europi, a posljednjih godina i drugdje diljem svijeta. Filipini su to ukinuli 2011. kada su se poslodavci požalili da njihovi telefonski centri za pružanje obavijesti i sličnih usluga za naručitelje sa Zapada zbog vremenske razlike trebaju upravo rad noću.
A ako se ženama noću ne dopušta raditi… Pa su se vlasti morale prilagoditi. Nekoliko daljnjih primjera potpuno iznenađuje. Žene u Moldaviji smiju voziti autobuse, ali ne ukoliko oni imaju više od 14 sjedala. Azerbejdžan ne dopušta ženama poslove koji uključuju čišćenje u kanalizaciji. U Bjelorusiji žene nemaju što tražiti na poslovima s pesticidima.
Egipat zabranjuje ženama rad s gnojivima, insekticidima i hormonima, u Gvineji s određenim vrsta čekića, u Nigeriji ne smiju raditi noću u plinskim postrojenjima, a u Angoli niti danju. U Argentini, ne bo čovjek vjerovao, žene ne smiju raditi u destilerijama ili u prodaji alkohola. U Rusiji žene ne smiju voziti vlakove. A osim toga Ruskinje su izložene još 455 druga ograničenja. U Kini žene ne smiju raditi u vodovodnim postrojenjima dok – imaju menstruaciju.
U Bahrainu ne smiju raditi u električnim postrojenjima noću, isto kao i na Madagaskaru. U Maleziji smiju raditi u prijevozu roba i putnika cestom, vlakom ili brodom, ali samo dok je danjeg svjetla. Sve skupa, 2,7 milijardi žena diljem svijeta nema pravo na odabir istih poslova kao muškarci.
Izvještaj Svjetske banke navodi da se među zemljama koje nemaju posebno tijelo koje se bavi sprečavanjem diskriminacije nalazi i SAD. I tek one zemlje koje sve imaju zakonski ispravno i kako spada, imaju pred sobom dug i mučan put borbe za primjenu svih tih zakona i prava u korist žena kako bi bile ravnopravne s muškarcima, prenosi Ex
