U srednjem vijeku postojala je žena u Indiji koja je kao kućnog ljubimca imala pitona, zmiju koju je mnogo voljela.
Ta njena zmija od 4 metara je odjednom jednostavno prestala jesti. Nakon nekoliko nedelja pokušavanja njene zabrinute gazdarice da je nahrani, nudeći joj sve živo što jedna zmija može poželjeti da zadavi i pojede, očajna žena ju je odnijela veterinaru.
Saslušavši cijelu priču i muku gazdarice, veterinar ju je upitao: “Da li vaša zmija spava s vama noću, obmotava se oko vas ili dogmiže jako blizu te se raširi cijelom svojom dužinom?”
Žena je iznenađeno sa mnogo nade odgovorila: “Da! Da ! Ona to radi svakodnevno i to me čini tako tužnom, jer vidim da nešto traži od mene, a ja joj ne mogu pomoći da se osjeća bolje.”
Veterinar je zabrinutim tonom u dahu odgovorio: “Gospođo, vaš piton nije bolestan, on se priprema da vas pojede.
On je, svaki put, gmižući i “grleći” vas, obmotavajući se oko vašeg tijela, provjeravao veličinu kako bi odmjerio koliko ste velik obrok i koliki on mora biti prije napada. I da, ne jede, kako bi imao dovoljno mjesta da vas lakše svari pošto vas udavi i proguta.
Pouka i poruka priče je: Moraš prepoznati zmije oko sebe i njihovu istinsku namjeru. Samo zato što je neko u vašoj blizini, “grli” vas često i ljubi, ne znači i da su njegove namjere dobre.