Mnogi širom planete vjeruju da je smrt konačna, nekakvo crnilo koje znači definitivan kraj, ali sa druge strane mnogo je i onih koji veruju da je to samo prelazak iz jednog stanja u drugo.
Vjernicima, pokazuje niz istraživanja, smrt ne djeluje tako strašno kao ateistima, jer vjeruju da će se naći na nebu uz svoje najmilije gdje će se jednog trenutka sresti i sa svojom djecom, unucima…
U ljudskoj prirodi je da se boji smrti, ona nam je teška – ne samo da govorimo o njoj nego i da joj budemo blizu, piše “Kurir“…
Međutim, ono što ljude oduvijek intrigira jeste kako zapravo izgleda početak kraja… U tim trenucima, uoči samog odlaska, ljudi kao da predosjete kada će napustiti ovaj svijet i počnu da govore veoma čudne stvari ili se barem onima koji su im u blizini tako čini. Štaviše, neposredno pred smrt vide i drage ljude koji su davno umrli.
Odgovore na ova i slična pitanja dijelom je dala Patriša Pirson, novinarka i autorica knjige “Otvaranje vrata raja: Istraživanje priča života, smrti i šta dolazi nakon nje” (Opening Heaven’s Door: Investigating Stories of Life, Death, and What Comes After), koja je još prije tri godine opisala rezultate svojih istraživanja na temu “prelaska drugu stranu”.
Patriša kaže da upravo sve počinje 72 sata pred smrt i da izgleda ovako…
Kuda oni to zapravo putuju?
“Pošto sam u roku od 9 sedmica izgubila i sestru i oca, posvetila sam se istraživanju onoga što se dešava nakon smrti. Intervjuisala sam na desetine ljudi koje profesija vezuje za neizlječive pacijente, kao one koji su doživjeli posebna iskustva sa samrtnicima pa i sa onima koji su se “vratili iz mrtvih”, odnosno, doživjeli kliničku smrt. Shvatila sam da ljudi spoznaju kada im kucne zadnji čas. U periodu od 72 sata pred smrt, oni počinju da govore u metaforama o putovanju. Terminologija jeste različita, pa tako jedni traže svoje cipele, drugi avionske karte, a treći ponavljaju kako “žele da idu kući”, a zapravo su već kod kuće”, kaže Patriša.
“U trenucima dok je ležala na samrti, moja sestra, oboljela od raka dojke, ponavljala je uporno “ja ne znam kako da odem”, a čak je spominjala i neke “nesretne stjuardese.” Patriša je ispitivala i iskustva medicinskog osoblja koje je bilo u blizini “odlazećih”.
Tako joj je bolničarka Megi Kalahan, koja je radila u Centru za palijativnu negu u Virdžiniji (SAD), ispričala da joj je jedan pacijent obolio od raka pankreasa, postavljeno u samrtnom času: “Da li moja žena zna sve u vezi sa pasošem i kartama?”
Meri je skovala i poseban termin “svijest o bliskoj smrti” i koristi ga u svojoj knjizi “Konačni darovi: razumijevanje specijalne svijesti i potrebe umirućih i komuniciranje s njima”. Sestra je njegovala na stotine pacijenata sve do smrti i smatra da vizije putovanja njenih pacijenata nisu puka slučajnost.
Šta i koga vide pred samu smrt?
Preminule članove porodice ljudi vide neposredno pred smrt. Samrtnici često imaju “priviđenja” za koje zdrave osobe vjeruju da su prosto efekat jakih analgetika koje pacijenti uzimaju. Međutim, da li je tako?
U jednoj velikoj internacionalnoj studiji, koju su sproveli psiholozi dr Karlis Osis i dr Erlendur Haraldson sa Islandskog univerziteta, ustanovljeno je da većina pacijenata koji su još uvijek svjesni nekih sat vremena pred smrt, vidi svoje voljene koji su preminuli, bez obzira na to da li su primali takve lijekove ili ne. Studija je obuhvatila osobe iz potpuno različitih kultura – iz SAD i Indije.
Kada sam razgovarala sa pacijentkinjom Odri Skot (84), koja je umirala od raka, pričala mi je kako joj u posjetu dolazi njen (usvojeni) sin Frenki, inače, preminuo nekoliko godina prije toga. On je, prema njenim riječima, mirno sjedio u fotelji kraj nje kad god bi “došao”.
