Livnjak Sead Hodžić, 66-godišnji penzionisani instruktor vožnje, prošao je dosta lijepih trenutaka u životu, ali je, kako kaže, bilo i onih izuzetno teških.
Bio je instruktor vožnje u susjednom Tomislavgradu, ali je tokom agresije na BiH doživio sudbinu kao i ostali Bošnjaci livanjske regije. Ostao je bez posla i bez ikakvih ljudskih prava, za koja se dugo borio i u borbi nakon rata teško razbolio, piše “Zdravlje i ljepota“.
“Imao sam u junu 2002. godine tešku operaciju karcinoma debelog crijeva. Pobijedio sam karcinom, a na tome mogu zahvaliti Bogu i livanjskom doktoru Rusmiru Vejzagiću, danas penzioneru, koji je dobro uradio svoj posao. Velika podrška bili su mi sinovi i prijatelji, koji su me nakon hemoterapije nagovorili da nastavim “terapiju” ribolovom, mada nikad do tada nisam ribarski štap uzeo u ruke. Ali, postepeno sam naučio pecati, najviše zahvaljujući rahmetli Muhki Maksiću Fuški. Odgovarali su mi boravak u prirodi i opuštanje u tišini ili uz dobru šalu s kolegama. Potpuno sam ozdravio, ali valjalo je izdržati 45 dana hemoterapije u Splitu”, prisjetio se Sead.
U liječenju je, kako kaže, koristio i razne alternativne preparate, koji su mu dosta pomogli.
“I taman kad sam mislio da me više ništa neće zdravstveno ometati, odem 2014. u posjetu kod sinova u Švedsku, gdje su, kad su odrasli, otišli u potragu za poslom. I tamo dobijem zapetljaj crijeva. Hitno sam prebačen u bolnicu u Malmeu, gdje sam ostao više od mjesec, dok stanje nakon dvije operacije nije sanirano. Švedski doktori saznali su i za moju raniju operaciju i potvrdili mi da je po tom pitanju sve vrhunski odrađeno”,govori Hodžić.
Sada je, kako navodi, ponovo dobro, koliko može biti jedan 66-godišnjak.
“Provozam se autom, odem u prirodu, u ribolov ili prošetam i vrijeme prolazi“, kaže Sead.
Minimalna penzija
On je od 2005. godine na minimalnoj, invalidskoj penziji, a kad je prizdravio, ukinut mu je invalidski dodatak od 44 KM. Ali, pomognu mu djeca pa se ne mora brinuti kako sastaviti kraj s krajem.
