Rijetko kad završim na antibioticima, ali nakon dugo vremena i to se dogodilo. Pokosila me zaista opaka angina, vjerojatno streptokokna i nakon što sam uvidjela da uobičajena pomoć u obliku čaja, đumbira, meda, vitamina C, pastila ne smanjuje bol u grlu, nacrtala sam se rano ujutro kod svoje doktorice opće prakse. Angina je bila vidljiva izdaleka. Natečeni limfni čvorovi, crvenilo, bljak jezik, povišena temperatura, jako bolno grlo do mjere da ne želite ništa piti ni jesti samo da se izbjegne bol pri gutanju. Uza sve to, jer kad je bal, nek je bal, konjuktivitis na oba oka, popriličan. S paketićem lijekova, masti i svega redom vratih se kući sva u muci jer se za djecu nisam sposobna brinuti, jedva za sebe. Srećom, muž je doma, spas samo takav. Doktorica je prepisala antibiotik koji je kompatibilan s dojenjem (to mi je bilo jako važno!), tako da moja 15-omjesečna klinka može barem nastaviti normalno sisati prije spavanja i po noći. Zaštitila sam se maskom, komunikaciju svela na pantomimu, kome je još do pričanja. Penicilin nije ušao u izbor, iako bi tako bilo puno učinkovitije, zbog preosjetljivosti koju sam jednom u djetinjstvu imala na njega. Najveća pogreška je što nisam u međuvremenu ispitala imam li zaista alergiju na njega ili je nekoć davno ta epizoda bila eto samo neobična okolnost. No dobro, pa valjda će djelovati i ovaj. No nije djelovao baš kako smo se nadali. Plus zbog premalo stvaranja sline u ustima i prirodne dezinfekcije sluznice nastao je apces u ustima koji su mi na hitnoj ORL morali istisnuti.
Uglavnom, kako se to smatra jednom od komplikacija angine, procedura je da se pacijent uputi u Kliniku za infektivne bolesti kako bi se pronašao jači antibiotik. Na pregledu sam tamo upozorila nekoliko puta da dojim i da bilo koju novu terapiju molim da prilagode tome. Liječnik bi samo pitao koliko dijete ima mjeseci pa kad bi čuo da je 15 mjeseci, više ga se to nije dojmilo. Što je tužno, jer umjesto da se cijeni što majka prati djetetove potrebe i nastavlja dojiti i nakon godine dana, na kraju sam dobila antibiotik za koji mi je tri različita liječnika u istoj bolnici reklo da uz njih ne smijem dojiti!! Pitala sam svakoga ponaosob. U nadi da će bar jedan reći da mogu. Nije bilo dovoljno da sam dvije noći provela na odjelu zbog intravenoznog primanja terapije, nego sam sad još i morala smišljavati što učiniti kad dođem kući, a dijete ne smijem dojiti. Najbolje da ni nisam kod kuće dok to ne prođe. U bolnici sam se jednom izdojila jer su se prsa napunila mlijekom i u glavi smišljavala scenarije izdajanja sljedećih još desetak dana plus uspostavljanja ponovnog dojenja. Nikako mi nije bilo jasno zašto su mi dali antibiotik koji nije poželjan dok majka doji. Zašto se taj dio priče nije mogao ispoštovati. Istina, nije se ispoštovao ni otvoreni tip bolnice u kojem ja mogu odlaziti kući na dojenje i vraćati se na terapiju. Koji je početno bio predložen. Bila sam jako razočarana i nagli prekid dojenja mi nije bio ni u primisli. No kako to izvesti?
Drugi izvori informacija
Jutro kad su me otpustili iz bolnice bio je početak akcije raspitivanja na ostale strane je li moguće da liječnici ipak ne znaju za svaki tip antibiotika smije li se uzimati i dojiti i zato sam kontaktirala i primalju i prijateljicu iz RODA, a na koncu pitala i farmaceutkinju koja mi je trebala izdati isti antibiotik u tabletama. I to je bio spas cijele situacije. Ispalo je da su liječnici znali srediti anginu, ali da im znanje po pitanju kompatibilnosti antibiotika i dojenja nije na razini. No niti su se potrudili provjeriti informaciju niti su priznali da zapravo taj podatak ne znaju. To bi mi doneklo uštedilo živaca… Jer nije tuđe neznanje to koje me muči, već to prešućivanje i nepriznavanje neznanja. Moji su izvori svi odreda potvrdili da iako nije idealno koristiti taj antibiotik, puno je veća šteta ako se prekine dojenje. Farmaceutkinja je u priručniku provjerila i ispalo je da je kompatibilan s dojenjem. Nije joj bilo ni teško niti sramota to ići provjeriti i jako sam joj zahvalna na tome. Netko drugi možda ne bi ni pitao dalje vjerujući da će ono što tri različita liječnika potvrde biti točan podatak. Netko bi se danima izdajao i gledao dijete kako plače i ne razumije zašto sad odjednom ne može sisati. Pitanje je bi li nakon deset dana potpuno odustalo od toga, pomireno sa sudbinom, razočarano i isfrustrirano prije toga. Pretjerujem li? Ne. Presretna sam da se sve ipak sretno završilo za mene i moju curku koja je jedva dočekala da se “prikopča”. Osjećaj da je opet sve u redu i po starom i da to što mame nije bilo dva dana i noći je sad gotovo vidio se u njenim očima. Zadovoljno nasmješena i opuštena u mom naručju, još smo se dugo mazile i družile u nadi da više neću morati ovakvo što prolaziti, baš kao ni ostale mame koje ovo pročitaju i prije nego povjeruju u sve što čuju, provjere za svaki slučaj još nekoliko puta. A ako netko od liječnika ovo čita, molim vas, nemojte to raditi dojiljama! Najlakše je dati “ziheraški” odgovor, ali on može napraviti više drame i problema u životu nego što može učiniti dio lijeka koji kroz mlijeko uđe u bebu. I to nije zanemarivo. Osim toga, odmah sam nabavila probiotike i počela sam ih davati i bebi kako bi joj dodatno olakšala situaciju. A o tome što bi bilo da nije ispalo ovako, više neću razmišljati. Misija obavljena, nešto živaca nepovratno izgubljeno, ali ipak happy end!
