– Rat nas je prislio da sa dvoje male djece napustimo svoje ognjište i zaputimo se u daleku Ameriku. Nekako smo se uspjeli snaći i oboje zaposliti. A Amerika k’o Amerika, nikad je nismo ni prihvatili od srca, i od prvog dana kad smo stupili na tlo “obećane zemlje” , nije prestala jenjavati naša želja za povratkom u Bosnu – prisjećaju se uglas Fahro i Jasmina.
Pristupivši ozbiljno svom cilju, radili su, vele, marljivo i prekovremeno pazeći i štedeći zarađeni novac. Samo da se dokopaju Bosne – mislili su. Prije nekoliko godina, san i želju su realizovali, piše časopis Aura, a prenosimo najzanimljivije dijelove ovog teksta:
– Povratak na naše staro ognjište smo odbacili u startu, jer za to su nas vezale samo loše uspomene. Odlučili smo se za kupovinu stare kuće sa velikim placom na jednom drugom području. Tu kuću smo srušili i nedugo poslije na njenom mjestu je nikao naš novi i prelijepi dom, rađen po svim našim željama koje smo godinama osmišljavali i planirali. Odmah do kuće smo sagradili garaže i poslovne prostore. Registrovali smo naše malo preduzeće, a ubrzo smo dobili snahu, pa unuče.
Život nikad nije bio bolji prema nama – mislili smo. A onda su idilu prekinuli čudni događaji. Čitav niz.
– Krenulo je prvo sa nekim mojim lošim i ružnim snovima koji su ličili na noćne more i u kojima sam čula neke glasove i jeziv smijeh. Grleni glas je u snu upozoravao, prijetio da će uništiti sreću moje porodice. Poručivao je da nismo dobrodošli i da smo trebali ostati tamo gdje smo i bili.
Budila bih se užasnuta, srce mi je lupalo, spavaćica sva mokra od znoja. Sva usplahirena, drhtavim rukama sam tresla muža, budeći ga.
On me tješio, ali su ubrzo, i njega počeli pohoditi isti snovi – priča Jasmina.
– A osim snova, situacija se u kući drastično počela mijenjati. Nagore. Svi smo oboljeli, bili nervozni. Na dijete se najviše odrazilo, unuk je plakao po cijelu noć. Smetali smo jedno drugom.
Onda nas je snaha napustila, otišla s djetetom. Nevolje su sustizale jedna drugu – nastavlja nizati slike strave i užasa suprug Fahro.
A onda su ih, pričaju, jezivi glasovi počeli opsjedati i danju. Iz zidova su se čule prijetnje, psovke, uvrede…
– Glasovi su uporno ponavljali kako je to njihova kuća, da moramo napustiti to mjesto ili će nas ubiti. Za nas više mira i spokoja – nije bilo…
Izvor: koktel.org
