Za Ljiljanu Petrović, menadžerku preminulog pjevača Tošeta Proeskog, 16. oktobar 2007. godine uvijek će biti sinonim za bol. Tu noć po povratku sa nastupa u Hrvatskoj nije ni slutila da će im to biti posljednje putovanje. Ljiljana se poslije nesreće preselila u Niš, gdje radi, ali i liječi tugu.
Ni poslije deset godina nije preboljela Tošeta, ali ni skupila snagu da ode na njegov grob.
“Vrijeme ne liječi rane. Na Tošetovom grobu nisam bila nikada, nemam snage za to ni poslije deset godina. Nikada više nijednu pjesmu koju je otpjevao nisam pustila. Ne mogu. Još uvijek ne mogu da čujem njegov glas i sve to. Meni je omiljena njegova pjesma „Kad zamiriše trešnja” ali nisam je slušala deset godina“, kaže Ljiljana sa setom u glasu, i dodaje:
“Oktobar i ovaj period su uvijek nekako najteži za mene. Taj mjesec mi je izuzetno težak i tada sam baš onako… “, drhtavim glasom priča Petrovićeva, ne završivši rečenicu.
Te kobne noći Ljiljana je bila u kolima sa Tošetom, sa teškim povredama prebačena je u bolnicu u Novoj Gradiški, gdje je i saznala da je Proeski preminuo na licu mjesta. Otada njen život izgubio je smisao. Kada se oporavila, odlučila je da promijeni život i presiječe sve veze koje će je sjećati na njega.
“Bilo je potrebno mnogo hrabrosti da promijenim život iz korijena. Uvijek je teško da se odreknete nečega u čemu ste bili dobri i krenete u nešto novo od nule. Pogotovo kada ste u stanju u kom sam bila ja, naravno da je teško. Priroda mi je u tom trenutku bila lijek za dušu, tako da ja njoj dugujem mnogo“, ističe Ljiljana, koja već deset godina uzgaja lavandu i od toga živi.
“Poslije estrade ovaj posao mi je bio jedini lijek. Posle sveg tog ludila. Sve što mi se tada dogodilo nisam umjela da prebolim. Ja više jednostavno nisam mogla da se bavim poslom kojim sam se bavila. Meni je Toše isuviše značio, mnogo više nego muzika i moj posao. Poslije svega, nisam bila sposobna za tako nešto.“
Kada je nakon Tošetove smrti rekla da stavlja tačku na karijeru menadžera, mnogi su pomislili da tuga govori iz nje i da će promijeniti mišljenje. Ljiljana priznaje da su joj za ovih deset godina nebrojeno puta stizale ponude da se vrati starom poslu, ali da je ih je bez imalo razmišljanja odbijala. S odlaskom Proeskog ona je taj svoj život ostavila iza sebe.
Prekinula sam svaki kontakt sa Tošetovom porodicom
Toše je izgubio život u 26. godini života. Njegovu smrt oplakivao je cijeli Balkan. Iza sebe ostavio je ucveljene roditelje, sestru, djevojku i sestriće. U rodnom Kruševu i danas postoji memorijalni muzej sa stvarima Tošetovim, od kimona za džudo do brojanica i ikona koje ne nosio sa sobom. Njegovi roditelji Dominika i Nikola ni jednom nisu došli u ove odaje, baš kao ni Ljiljana Petrović u njihovu kuću. Svi tuguju odvojeno i ne žele da se sreću jer prisustvo sjeća na zajedničku bol.
“Nemam nikakav kontakt sa njegovom porodicom, ja sam prosto zatvorila tu priču. Odrekla sam se svega, samo njega nosim sa sobom uvijek, i to mi je dovoljno. Ljudi moraju da shvate da sam ja bila dio Tošetovog života, cijelu sebe sam davala u to, i zato smo bili i tako uspješni. Sa njegovim odlaskom otišao je i dio mene.“
(Puls)
